Učenički dom Hrvatski učiteljski konvikt

Moje ime je Ana i nedavno sam završila školu. Pišem vam jer sigurno se osjećate kao i ja prije pet godina kad sam tek došla. Na prvu sve je bilo VAU, super idem u Zagreb u školu, zamisli. Ali, zapravo kad sam shvatila što me sve čeka, nije mi bilo dobro. Nova okolina, novi dom, nova soba, novi ljudi… . Nema više roditelja koji će ti svaki trenutak uskakati u pomoć kad bude trebalo. Falila mi je obitelj, moj dom, moja soba, krevet, sve moje... Jedva sam čekala petak da idem svojoj kući. Naravno trebalo mi je vremena da se priviknem na sve to. Uz odgajateljicu, cimerice sve je polako dolazilo na svoje. Prihvatila sam sve kako je i shvatila da sam ovdje da se brinem za svoju školu, da to trebam dati sve od sebe kako bi moji roditelji bili sretni, a i ja. Kad sam ja to sve prihvatila, onda je odgajateljica krenula sa svojima aktivnostima, pa daj jedan radionica pa druga, treća.. ja sam bila luda mislila sam si „ti i radionice, kao da ja nemam dugih briga i problema, kao da je meni do radionica“. Ali cure drage, sad shvaćam zašto su nas slali na radionice - zato da nam pomognu i da ne mislimo kako je nama najteže, a i da se družimo i opustimo. Zato odite na radionice. Vjerujte sve ćete brzo pohvatat, život u domu i put do škole, dobre pekare, kafiće, ma sve. Samo polako. Rješavajte svoje školske zadatke redovito i brinite o sebi jer neće nitko umjesto vas. Ako vam kad zapne tu je odgajateljica uvijek će vam pomoći i naći rješenje, ne brinite se. I vi ćete se mijenjat, odrastat, bit ćete odgovorne, savjesne i činiti najbolje za sebe. Uživajte u svakom trenutku i izvucite najbolje što možete.

“Prošlo je 9 godina otkako sam izašla iz HUK-a, no specifičan miris te zgrade i atmosfera koja je tamo vladala, a pretpostavljam da još uvijek vlada, blizu su mom srcu i mom sjećanju. Soba 7, 1. kat – to je bila moja adresa 4 godine, a sad je to adresa djevojačkih, sretnih sjećanja. Ono što znam – ako rodim curicu (da, trudna sam), sigurno će biti učenica HUK-a, a ja ću biti ponosna mama koja će s radošću prepričavati vlastito pozitivno iskustvo života u Domu.“

“Kad imate dijete s velikim željama, a živite u malom gradu, onda morate razmišljati kako da je uputite na njezin životni put i tko, kada i kako će Vam u tome pomoći. Odgovor se našao. Dobili smo vrlo povoljne i pozitivne informacije od roditelja čija su djeca završila školovanje i boravila u HUK-u u Klaićevoj.“

„ Drage moje Hukice, nikada nemojte gubiti nadu, budite kao ptice, raširite krila što je moguće više, dosegnite visine koje same želite, a ovaj Dom neka vam bude odskočna daska, kao što je bio i meni. Prilika za let pun nade.“

“Djevojke koje su dolazile na moje psihološke radionice uvijek su bile jako zainteresirane za rad na sebi, za diskusije i međusobno upoznavanje. Vidi se da je atmosfera u Domu kreativna i da potiče na kvalitetno odrastanje. Nije jednostavno s četrnaest godina otići od kuće. To zahtijeva puno hrabrosti i jedno ubrzano odrastanje…“

“Sve tri kćeri su mi u HUK-u. Vrlo je lako izreći mišljenje o Domu kao ustanovi, jer imam samo riječi hvale. Prije svega ljudi su vrlo srdačni i ljubazni, spremni u svakom trenutku pomoći i savjetovati – bilo roditelje , bilo djecu…“

„Suradnja s Vama i Vašim adolescenticama je za čistu peticu. Dolazeći u Vaš prostor osjećam da sam dobrodošla. U zbornici, uvijek otvorenih vrata, stalno je puno djevojaka koje nešto trebaju i traže. Osjeća se dobra komunikacija i ozračje…“